Historijat

AKADEMIJU ČINE LJUDI

Muzička akademija u Sarajevu osnovana je Odlukom Narodne skupštine Bosne i Hercegovine 20. maja 1955. godine kao četvrta takva visokoškolska ustanova u bivšoj zajedničkoj državi, a prva osnovana nakon II. svjetskog rata. Ova Odluka, objavljena je u Službenom listu Narodne republike Bosne i Hercegovine br. 12/55, 8. juna 1955. godine. Osnivanju Akademije u Sarajevu prethodio je niz povoljnih preduvjeta kao što su osnivanje mreže muzičkih škola, osnivanje Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, Simfonijskog orkestra RTV Sarajevo, Instituta za proučavanje folklora, kontinuitet rada Sarajevske filharmonije i dr.

Pri osnivanju Akademije, matičari ove ustanove su bili:

Milenko Živković, rektor Muzičke akademije u Beogradu

dr. Dragotin Cvetko, profesor Muzičke akademije u Ljubljani

Natko Devčić, profesor Muzičke akademije u Zagrebu

Cvjetko Rihtman, direktor Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu

Miroslav Špiler, profesor Više pedagoške akademije u Sarajevu

Strahinja Dramušić, ispred Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu Narodne republike Bosne i Hercegovine, kao zapisničar

Nakon formiranog prvog pedagoškog jezgra za prvog rektora Muzičke akademije u Sarajevu izabran je prof. Cvjetko Rihtman. U prvoj godini rada Akademije upisana su 42 studenta. Nastava na Muzičkoj akademiji u Sarajevu počela je 19. decembra 1955. godine na sedam odsjeka:

I – Odsjek za kompoziciju i dirigovanje

II – Odsjek za solo pjevanje

III – Odsjek za klavir

IV – Odsjek za gudačke instrumente

V – Odsjek za duvačke instrumente

VI – Odsjek za muzikologiju

VII – Teoretsko-pedagoški odsjek

Program studija na početku je bio jedinstven. Iako je početni period protekao u nastojanju da se osiguraju i poboljšavaju resursi, Akademija je bila u stalnom porastu.

S radom su započeli skoro svi odsjeci i smjerovi, a Akademija je počela ostvarivati značajne rezultate u obrazovanju stručnog muzičkog i umjetničkog kadra: kompozitora, dirigenata, pjevača, instrumentalista, muzikologa, te muzičkih pedagoga. Tako je krajem 1959. godine diplomiralo 12 studenata iz prve generacije. Prve godine rada Akademije protekle su u potrazi za nastavničkim i saradničkim kadrom. Spisak prvih sedam imena s kojima je Akademija krenula u nastavu (Matusja Blum, Anton Lavrin, Cvjetko Rihtman, Aleksandar Szegedi, Bruna i Miroslav Špiler, Božidar Trudić) do kraja decenije proširen je na 65. Uglavnom se radilo o muzičarima iz simfonijskog orkestra ili filharmonije koji su ispunjavali neke od kriterija za rad na Akademiji. Manji je broj nastavnika koji su angažirani s drugih akademija i jedan broj nastavnika koji su namjenski došli na sarajevsku Akademiju i tu ostali (Mladen Pozajić, Teodor Romanić, Vlasta Debelić, Ružica Savić, Vladimir Antolek, Zija Kučukalić, Zlata i Marijan Feller, Izolda Ambrožić, Elly Bašić, Kurt Hauser, Danijel Škerl i dr.). Pored nastupa akademskog hora kojeg je osnovao prof. Pozajić, to je period kada su zabilježeni i prvi koncerti studenata u vidu internih i javnih priredbi.

Djelovanje Akademije ubrzo se reflektiralo na dalje širenje i kvalitet rada obrazovnih i izvođačkih institucija u Bosni i Hercegovini, i šire. Tako se završava prva razvojna faza u radu Muzičke akademije u Sarajevu čije je osnivanje i početak rada bilo obilježeno izvanrednim entuzijazmom prvog rektora akademika Cvjetka Rihtmana i njegovih saradnika, kao i nastavnika prve generacije. Prva reforma nastavnih curriculuma školske 1962. godine uvela je stepenovanje nastave na tri međusobno povezana nivoa (I stepen - 2 godine, II stepen - 2 godine, 3 stepen - postdiplomski studij). Šezdesete godine prošlog stoljeća su definitivno inaugurirale Muzičku akademiju kao vodeću edukativnu ustanovu u Bosni i Hercegovini. To je ujedno i period velikog zamaha u radu srednjih muzičkih škola (Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla) koje su obezbijedile najkvalitetnije studente, pored onih koji su dolazili izvan Bosne i Hercegovine. Zabilježeno je još 60 novih nastavničkih i saradničkih imena.

Nova kvaliteta se pojavila u imenima koja je sama Akademija iznjedrila i koji su kasnije postali značajni nastavnici druge generacije: David Kamhi, Aleksije Radan, Bećir Drnda, Đorđe Busančić, Zdravko Verunica, Blanka Kurpjel Danon, Miroslav Homen, Safija Đonlagić, Vojin Komadina, Vinko Krajtmajer, Rajmund Likić, Julio Marić, Josip Jurić, Milica Šnajder, Višnja Zekić, Jasenka Dimitrijević i dr. Koncertna sezona Akademije bilježila je u prosjeku 20 studentskih koncerata. Između ostalih, tih godina su na Akademiji počeli predavati i Ivo – Gino Sagrestano, Ivan Poljanšek, Nada Ludvig Pečar i Josip Magdić. U drugoj razvojnoj fazi Akademija je sedamdesetih godina bila u punom zamahu na mnogim poljima.

Zabilježen je veliki priliv studenata na svim odsjecima, bogata koncertna sezona, ozbiljnija muzikološka istraživanja i dr. Treću generaciju nastavnika i saradnika Akademije između 80 imena čine: Selma Ferović, Milanka Komadina, Nedeljka Kepnik, Dunja Rihtman Šotrić, Mirjana Papić Hrkaš, Snežana Stijačić, Anđelka Bego Šimunić, Milan Jeličanin, Radoslava Medle, Faruk Sijarić, Majda i Marijan Fajdiga, Paša Gackić, Branimir Huterer, Dunja Dimitrijević, Vinko Kepnik, Jasenka Petrović, Ljiljana Pećanac, Ivan Čavlović, Ankica Petrović, Čestmir Dušek, Rešad Arnautović i mnogi drugi. Skoro svi su kadrovi koji potječu sa sarajevske Akademije. Dolazak treće generacije nastavnika i saradnika definitivno je riješio i ustalio pitanje akademskog osoblja te od ovog vremena više nisu bilježene dinamičnije promjene.

Ukupan broj nastavnog i saradničkog osoblja uglavnom je bio usklađen s kretanjem broja studenata i pokazivao je uzlaznu liniju. Najznačajnija reforma iz 1974. godine također se odnosila na trajanje studija, principe studiranja i stvaranje boljih uvjeta za umjetničku djelatnost nastavnika i saradnika. Reforma je uslovila bolju organizaciju postdiplomskog studija u oblasti muzičke umjetnosti i nauke, kao i razvijanje naučno-istraživačkog rada i stjecanje doktorata iz oblasti muzikologije. Kao matična ustanova, Akademija je tih godina otvorila područno odjeljenje u Tuzli na kojem su postojali Teoretsko-pedagoški i Odsjek za klavir (do 1987. godine). Osim redovne nastave Akademija je kao jedina visokoškolska muzička ustanova u Bosni i Hercegovini organizirala i programe stručnog usavršavanja u vidu seminara i zimskih škola za nastavnike muzičkih škola.

Muzička akademija je od 1974. godine postala i zvanično članica Univerziteta u Sarajevu. Saradnja s drugim akademijama tadašnje Jugoslavije odvijala se u okviru programa Zajednice visokih muzičkih škola Jugoslavije. Korisnu saradnju Akademija je tih godina ostvarila s Muzičkom omladinom, Udruženjem kompozitora, Udruženjem muzičkih umjetnika, Udruženjem muzičkih pedagoga te Zajednicom ustanova za muzičko obrazovanje. Također i sa muzičkim školama, tadašnjom RTV Sarajevo, Simfonijskim orkestrom grada Mostara, Sarajevskom filharmonijom, Operom Narodnog pozorišta, itd. Treća faza u radu su godine kada je Akademija dostigla svoj puni razvoj i status ozbiljne muzičko-edukativne i umjetničke institucije u prethodnoj zajedničkoj državi.

Osamdesete su godine velikog uzleta na svim poljima kada su na Akademiji djelovali mnogi značajni umjetnici i naučnici. Broj studenata je bio na maksimumu kapaciteta, a među njima i značajan broj studenata iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije. Veoma bogata koncertna sezona i mnoga druga postignuća u okviru nastavnih i vannastavnih aktivnosti bila su cijenjena u regiji. Na Akademiji su između ostalih počeli pedagoški djelovati Sanja Lagumdžija Hadžić, Aleksandra Romanić, Dževad Šabanagić, Radmila Smiljanić, Davor Bušić, Zoran Jančić, među 50 drugih imena. Sudbonosni i tragični događaji koji su zahvatili bivšu zajedničku državu učinili su da je ratnih devedesetih godina Akademija ostala bez većeg broja nastavnika i saradnika, a zgrada je bila teško oštećena u šest navrata. Jednu “rupu” u zidu između koncertne sale i hodnika uprava Akademije je ustaklila i sačuvala kao pomen na ta teška vremena. Veliki broj studenata je napustio Sarajevo. Od 45 stalno angažiranih nastavnika i asistenata na Akademiji ih je ostalo svega petnaestak. Akademija je izgubila dvije trećine kolektiva. Jedino kadrovsko pojačanje predstavljali su nastavnici s drugih institucija koji su do tada bili povremeno angažovani, a sada su dobili puno radno vrijeme: Paša Gackić, Rešad Arnautović, Neda Stanković i Olana Sijarić. I broj studenata sveo se na oko 50. Poteškoće su se ogledale i u organizaciji same nastave i u nedostatku funkcionalnog radnog prostora.

Uprkos svemu nastava je bila prekinuta samo jednom nakratko, u maju 1995. godine zbog intenzivnijeg bombardovanja. Nastavnici instrumentalnih odsjeka su zbog neuslovnog radnog prostora, ali i sigurnosti, često održavali nastavu u vlastitim stanovima. Bez obzira na teške okolnosti življenja i rada preostali kolektiv Akademije je sačuvao ljudski i profesionalni entuzijazam. Osim napora da sačuvaju nastavni proces, nastavnici Akademije imali su veliku ulogu u osnivanju Orkestra oružanih snaga Bosne i Hercegovine, ponovnom pokretanju rada Sarajevske filharmonije, a počeo je s radom i akademski hor “Gaudeamus” koji je vodio prof. Rešad Arnautović. Zabilježena je značajna podrška i pomoć muzičkih akademija i konzervatorija iz Beča, Berna, Graza, Karlsruhea, Madrida, Štokholma, a Muzička akademija u Sarajevu jednoglasno primljena u članstvo Evropske asocijacije muzičkih konzervatorija i akademija. Ukupno je u ratnom periodu na Akademiji diplomiralo 15 studenata, 2 su magistrirala, a odbranjen je jedan doktorat. Akademija je s velikim poteškoćama ostvarivala svoju osnovnu funkciju skoro cijelu zadnju deceniju 20. stoljeća. Dolazak profesora Yevgeny Xaviereffa i Svetlane Chlaidze u Sarajevo predstavljao je veliko pojačanje za krhki nastavnički kadar Akademije. Zabilježena je i izvedba Mozartove opere “Bastien i Bastiena” u Narodnom pozorištu koju su iznijeli studenti iz klase prof. Paše Gackić. Izvedba Beethovenove 9. simfonije u Karlsruheu s tamnošnjom Akademijom, a zatim i u velikoj sali sarajevske “Skenderije” pred oko 2400 slušalaca bio je najposjećeniji koncert klasične muzike svih vremena u Bosni i Hercegovini.

Kamerni gudački orkestar Muzičke akademije sastavljen od studenata i predvođen profesorima Farukom Sijarićem i Yevgeny Xaviereffom ostvario je niz uspješnih turneja u Bosni i Hercegovini, Švajcarskoj, Austriji, Švedskoj i Finskoj. Ova, četvrta faza u radu Akademije je obilježena nevjerovatnom destrukcijom grada Sarajeva i sarajevskog Univerziteta. Uzimajući u obzir sve navedeno može se iskazati važna uloga Muzičke akademije u ovom periodu u očuvanju i obnavljanju muzičkog života i kulture u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. U najtežim vremenima Muzička akademija u Sarajevu je opstala! Zahvaljujući nekolicini najhrabrijih i najupornijih, ali i onima koji su došli da pomognu da Akademija povrati dignitet i poziciju koju zaslužuje. Zbog toga njihova imena posebno ističemo. Na prijelazu u novi milenij to su bili nastavnici: kompozitori Anđelka Bego Šimunić i nešto kasnije Asim Horozić, dirigenti Teodor Romanić, Julio Marić, Rešad Arnautović, Ognjen Bomoštar, profesorica solo pjevanja Paša Gackić, pijanistice Neda Stanković, Svetlana Chlaidze, Dunja Dimitrijević, Olana Sijarić, Višnja Zekić i Mirjana Papić Hrkaš, violinisti David Kamhi, Faruk Sijarić, Radoslava Medle i Dževad Šabanagić, violončelist Yevgeny Xaviereff, umjetnička saradnica Ljiljana Pećanac, flautist Bećir Drnda, klarinetisti Aleksije Radan i Rajmund Likić, muzikolog Milorad Milić, etnomuzikolog i teoretičar Vinko Krajtmajer, teoretičari Zdravko Verunica i Ivan Čavlović i nešto kasnije Refik Hodžić, muzička pedagoginja i psihologinja Selma Ferović, i uvažena profesorica estetike Fatima Lačević. Svi oni zaslužuju jedno veliko HVALA!

Za sve politike i strategije vođenja, uspjehe i sve drugo na Muzičkoj akademiji kroz šezdeset i pet godina najodgovorniji su bili dekani, njih 12:

(1955–1959) akademik Cvjetko Rihtman, etnomuzikolog i kompozitor;

(1959–1963) Miroslav Špiler, kompozitor;

(1963–1967) Matusja Blum, klavirska pedagoginja;

(1967–1972) Teodor Romanić, dirigent;

(1972–1976) Matusja Blum, klavirska pedagoginja;

(1976–1981) mr. Zdravko Verunica, muzički teoretičar;

(1981–1983) dr. Zija Kučukalić, muzikolog;

(1983–1985) mr. Milica Šnajder, pijanistica;

(1985–1987) mr. Dunja Rihtman-Šotrić, etnomuzikologinja;

(1987–2003) mr. Faruk Sijarić, violinist;

(2003–2007) dr. Selma Ferović, muzička pedagoginja;

(2007–2016) dr. Ivan Čavlović, muzički teoretičar;

(2016–2020) dr. Senad Kazić, muzički pedagog.

Peta, poslijeratna faza u radu Akademije obilježena je velikim naporima ali i entuzijazmom nastavnika u želji i namjeri da se prevaziđe neposredna destruktivna prošlost i dosegne nekadašnji kapacitet. Zbog nemogućnosti kontinuiranog priliva mladih saradnika stvorena je velika generacijska razlika. Naime, u vrijeme kad su na Akademiju ponovo počeli pristizati asistenti, svi gore pobrojani su već bili u zvanju redovnih profesora. Iako su uloženi veliki napori za normalno funkcioniranje prevenstveno nastavnog procesa, veliki generacijski jaz se dugo osjećao.

Danas Akademiju vodi nova, mlađa generacija profesora koji su kao asistenti stasavali uz svoje mentore. Sva njihova imena s ostalim podacima nalaze se na odgovarajućem mjestu na ovoj stranici pa ih ovdje nećemo posebno nabrajati. Ovom, više nego simboličnom smjenom generacija u šezdeset i drugoj godini postojanja Akademije možemo konstatovati da je počela njena šesta razvojna faza.

Kroz godine postojanja i rada na Akademiji do sada je diplomiralo preko 2000 studenata, magistriralo njih oko 200, a odbranjeno je i oko 20 doktorata. O svemu je brinulo oko 300 nastavnika i saradnika. Bez obzira na velike političke, društvene i svake druge turbulencije koje su snažno utjecale na sve aspekte postojanja i rada, Akademija je imala uzlaznu razvojnu liniju. Danas je to međunarodno prepoznatljiva umjetnička i obrazovna institucija s razvijenim odsjecima i smjerovima, ciklusima studija, izraženim umjetničkim i naučnim aktivnostima i rezultatima, o čemu svjedoči i ova web stranica.